Tekstualni prijedlozi

IMAGINARNE PRIČE RADNICA
Helena Valentinčić: Priča radnice

Kada sam dobila prvo dijete, bilo mi je jako teško uskladiti rad u tvornici i ulogu majke. No, kada mi je kćer prvi put rekla da joj je drago što znam čitati pa joj mogu čitati priče i da joj se sviđa imati sve igračke koje joj mogu kupiti svojom plaćom, znala sam da nisam pogriješila što sam nastavila raditi.

Rad u tvornici bio je težak, pogotovo treća smjena iz koje sam se vraćala kući hraniti životinje, musti krave i praviti doručak za cijelu obitelj. Usto se većina prijateljica iz sela više nije htjela družiti sa mnom jer sam radila u tvornici. Na početku je bilo jako teško, ali kada sam upoznala druge žene u tvornici, zbližile smo se i izgradila sam nova prijateljstva, a kada sam shvatila da imam priliku dobiti stan u gradu ako budem dobro radila, s radošću sam išla na posao.

Posao u tvornici promijenio mi je cijeli život. Preselila sam se sa sela u grad, prvi put imala svoj novac i slobodu. Bila je to ogromna promjena, ali na bolje! U tvornici su mi pružili sve što mi je trebalo, od stana pa do obrazovanja. Kada sam krenula raditi, znala sam napisati svoje ime i ništa više, a sada sam već godinama članica literarne sekcije i nekoliko mojih pjesama je čak objavljeno u tvorničkom biltenu! Da mi je netko kao djevojčici rekao da ću imati svoju plaću i pisati pjesme, ne bih mu nikada povjerovala!

Iako je rad u tvornici težak, isplati se jer nam pruža puno zauzvrat. Tvornica u kojoj radim nudi besplatne liječničke preglede radnicama i upravo sam u tvornici po prvi put obavila zubarski i ginekološki pregled. Također, liječnici su me puno toga naučili o brizi za higijenu i zdravlje. Sada se tuširam svaki dan nakon posla u tuševima u tvornici, a trudim se i oprati zube svako jutro. Osim toga, pobrinula sam se prenijeti savjete i svojim sestrama koje ne rade sa mnom, pa nemaju gdje drugdje to naučiti. Sada i one puno više brinu o higijeni.

(priča je nastala kao rezultat radionice Žene i industrijski rad)

IMAGINARNE PRIČE RADNICA
Justina Javoran: Elena Badurina, ljevačica

Elena Badurina ima 24 godine i ljevačica je.
Svako jutro u 7 sati pješice dolazi na posao. Uvjeti na poslu nisu najpovoljniji jer radi u zatvorenom prostoru i pod visokim temperaturama. Naime, njezin posao uključuje taljenje metala (na temperaturama do 1400°C) i prelijevanje metala u za to predviđene kalupe. Radno vrijeme je dugo te varira od dana do dana. Elena je također majka. Osim što radi duge sate kao ljevačica, ostatak dana se kod kuće brine o svojoj djeci. Mnogi kolege je podcjenjuju i propituju njezine sposobnosti obavljanja posla zbog toga što je majka, iako su i većina njih očevi. Elena svoj posao odrađuje uspješno.

(priča je nastala kao rezultat radionice Uloga i položaj žena – društvo, znanost i tehnika)

PRIJEDLOG PERFORMANSA "TAJNICA"
Aurora Rakić

Prijedlog performansa koji bi se održao u sklopu izložbe kako bi se potaknulo razmišljanje o određenim birokratskim praksama u poslovanju koje su štetne za okoliš, te o redundantnom ritmu i opasnostima za zdravlje (istovremeno i jako puno sjede i konstantno su na nogama) vezanih uz posao koji na svakodnevnoj bazi vrše milijuni tajnica i asistentica diljem svijeta.

U krug su postavljeni uredski stolovi na različitim visinama (male stepenice) koji predstavljaju urede. Na prvom stolu nalazi se telefon, na drugom računalo, na trećem printer, na četvrtom skener za kopiranje, na petom rezač papira. Za prvim stolom je uredska stolica i anti-stres loptica, a za drugim pilates lopta za sjedenje. Printer se u nepravilnim intervalima „kvari“. Pokraj skenera za kopiranje je plastična zdjelica s napola zaboravljenim ručkom. Pokraj zadnjeg stola gomila se razrezani papir. U sredini kruga je žena odjevena u klasičnu odjevnu kombinaciju za tajnice osoba na visokim položajima. Performans započinje ulaskom izvođačice u prostor, paljenjem svjetla i računala te promjenom obuće – iz tenisica u potpetice. Ona sjeda za prvi stol, gdje zvoni telefon s uputom od šefa da nešto hitno treba napraviti (pri tome ne koristi anti-stres lopticu). Potom se seli za drugi stol, sjeda na loptu, tipka na računalu i šalje zahtjev za print. Potom odlazi do printera. Preuzima isprintane papire, preslaže ih u hodu i odnosi na stol sa skenerom. Dok se stranice kopiraju, pokušava pojesti ručak, ali ne stigne jer gotovo odmah zvoni telefon, ostavlja ručak po strani i trči prema prvom stolu – zove šef i kaže da mu ti dokumenti više ne trebaju te da ih treba uništiti. Vraća se za stol sa skenerom i sve papire odnosi u rezač. Po završetku, mete izrezani papir na hrpu pokraj stola. Potom sjeda za svoj stol, uzima anti-stres lopticu, u tom trenutku dolazi poziv i ciklus se ponavlja. Ponekad se printer „pokvari“ i slične varijacije, hrpa uništenog papira sve je veća, a ručak se nikada ne dovrši u potpunosti. Ona je sve umornija zbog trčanja po stepenicama u potpeticama te je sve više pod stresom zbog izvršavanja rada bez smisla, što se manifestira sve češćim korištenjem anti-stres loptice. Često pogledava na sat, koji se kreće nešto sporije od objektivnog vremena kako bi se dezorijentiralo i posjetitelje (immersion). Radno vrijeme joj je 8 sati, ali je u zadnji čas stigao novi zadatak tako da je morala ostati još 2 sata duže (razgovor s obitelji jer će propustiti večeru, napominje se da je neplaćeno kako bi se naglasila nepravednost prekovremenog rada). Performans završava nakon 10 (zapravo 12) sati, kada potpuno iscrpljena pakira izrezani papir u vreće, potom skida potpetice i obuva udobne tenisice, gasi računalo, baca ostatak sada već pokvarenog ručka u smeće, prebacuje vreće preko ramena (što simbolizira napetost i posljedice takvog rada – kako za nju, tako i za okoliš zbog prekomjernog korištenja papira), gasi svjetlo i odlazi iz ureda.