Žene u svemiru – mikro-gravitacije i bestežinske spekulacije

Martina Jezdić / (BEZ NASLOVA)

"Moja baka Zorka Bedi rođena je 9. 12. 1952. u Jagodnjaku. Odrasla je sa svojim sestrama i roditeljima. Zbog načina života, tada nije imala priliku završiti srednju školu i baviti se onime što je htjela, samo je njena mlađa sestra završila srednju školu, a ona i njena druga sestra nisu. Zorku su oduvijek zanimale stvari drukčije od drugih poput kristala, voljela je sakupljati i proučavati kristale. Voljela je šetati uz rijeke i bare gdje bi uvijek pronalazila različite kristale, odnijela bi ih kući i tražila njihov naziv i značenje u jednoj od svojih knjiga koje bi joj sestra donosila iz knjižnice. Najdraži kristal joj je ametist. Danas Zorka ima 69 godina, umirovljenica je i ima svoju kolekciju kristala, te ih još uvijek skuplja i proučava u svoje slobodno vrijeme."

Marta Peričić / (BEZ NASLOVA)

"Tatina mama završila je Medicinski fakultet u Zagrebu. Većinu svog radnog vijeka provela je na Institutu Ruđer Bošković, na zavodu za molekularnu medicinu. Tamo se prvenstveno bavila neurofarmakologijom. Osim „Ruđera“, dio svog radnog vijeka provela je u SAD-u. Za svoj je rad dobila državnu nagradu za znanost.

Mamina mama završila je Grafičku školu u Zagrebu. Zaposlila se u Hrvatskoj školskoj kartografiji, gdje je i radila dugi niz godina. Bila je kartografkinja u doba kada su se karte još ručno crtale, te je vrlo moguće da još neki učenici uče iz karata koje je ona crtala."

Leona Godinić / (BEZ NASLOVA)

"Kao dijete, uvijek sam razmišljala kako bih željela jednoga dana biti majka. Danas kada razmišljam o tome, prvo što pomislim je to kako bih htjela biti majka poput mojih baka. Moje bake su svašta proživjele u svojoj mladosti i životu općenito. Tako bih i ja htjela biti poput svoje bake, tatine mame, hrabra kao što je i ona bila kada je otišla u Njemačku raditi, kao pomoćnica kuharu, sa 16, 17 godina. Kada sam je pitala kako joj je bilo kada je otišla raditi, jedna njena rečenica mi je 'zapela za uho': 'Znaš, ljudi ti jedno obećaju, a drugo rade'. Tu rečenicu neću nikada zaboraviti, zato što nikada neću dopustiti da ljudi rade sa mnom što žele te da me iskorištavaju zato što sam žena ili zato što sam mlada. Iako baka nije ništa rekla na takvo ponašanje prema njoj, ja joj se ipak divim jer je kao tako mlada djevojka krenula u svijet hrabro. Možda je imala teških dana, no i dalje je bila jaka, hrabra i ustrajna u svom poslu i životu. Naravno, i ja bih jednoga dana htjela imati tu snagu i hrabrost kakvu je moja baka imala, no isto tako učit ću na njenim greškama, nikada neću dopustiti da me ljudi omalovažavaju. Moja druga baka, mamina mama, cijeli je život radila kao medicinska sestra u psihijatrijskoj bolnici. Njezin posao bio je jako težak, no ona ga je voljela i ta ljubav prema poslu dala joj je snagu. Željela bih jednoga dana poput svoje bake raditi posao koji jednako volim kao što je ona voljela svoj. Uz sve te brige mojih baka, jedno nisu zaboravile, a to je ljubav. Ljubav prema svojoj obitelji, djeci. Zato bih željela biti poput svojih baka, jer one su snažne i ustrajne žene koje su, unatoč problemima na koje su naišle, uvijek pružale puno ljubavi. One su moje junakinje i uzor."

Ema Varga / ČAROBNI TEPIH

"Žena se kroz cijelu povijest teško oslobađa titule domaćice. To je nešto što joj je nametnuto od samog početka njezina života. Ako obratite pažnju na igračke s polica odjela za djevojčice, na njima ćete uglavnom vidjeti lutke i malena ružičasta izdanja predmeta iz domaćinstva. Dijete koje je ukalupljeno u takav stil života teško će kasnije znati za bolje. Moja sestra, s druge strane, nije takva, nikada nije ni bila. Samo joj probajte dati metlu u ruke, zatim je gledajte kako na njoj odlijeće. Možete joj se potom smijati, ali ona nije luda da briše pod za Vama.

Zadržite svoje plastične kuhinje i partfiše, mi imamo nešto bolje. Čarobni tepih je najbolja igračka koju je svijet ikad vidio i jedan od najčešćih oblika razonode iz sestrinoga i moga djetinjstva. Sve što nam je trebalo bila je stara deka ili tepih i još nekoliko esencijalnih stvari, kao što su dvogled, knjige, karte s blagom i keksi. Nakon što bismo to sve ukrcale na čarobni tepih, udobno bismo se smjestile i odjezdile u razne krajeve svijeta, postojeće i nepostojeće. Možda bismo uzele i tu metlu, kad je već nudite, da se njome tu i tamo odgurnemo o neki oblak, a Vi svoj hodnik čistite sami."

Justina Javoran / (BEZ NASLOVA)

"Ja sam Justina i ovo je moja majka. Moja majka jedno je od četvero djece mojih bake i djeda. Baka je zatrudnjela sa 17 godina s prvim djetetom, te je vrlo mlada došla živjeti kod djeda i njegovih roditelja. Vrlo je mlada bila i domaćica, kuhala, čistila, radila u vrtu te se brinula o četvero djece. Danas gledajući, zanimljivo je to što se od četvoro djece kao nasljednika dijela posjeda, kuće ili bilo kakve imovine gleda samo sina. Tri sestre u toj obitelji ne nasljeđuju ništa. Je li djedova obitelj toliko jako utjecala na njega i mladu baku da se i u 21. stoljeću ovo još događa? Žena, što god radila, nikada ne dobije ono što zaslužuje. Može li žena ikada ostvariti svoju potpunu vrijednost? Smatraju li se žene još uvijek manje vrijednima, i što daje muškarcu pravo da zaslužuje više?"

Borna Nešković / MOJA BAKA

"Ja sam Dunja Janković, rođena sam 22. rujna 1946. godine. (...) Mjesto rođenja smatra se Zagreb, jer sam u studenome 1946. pronađena ispred doma za napuštenu djecu u ulici Vladimira Nazora. (...) Prema izgledu je procijenjeno da sam bila stara oko 2 mjeseca. (...) Posvojena sam 1948. godine i od tada živim u Đakovu. (...) Nakon završene osnovne i srednje škole, htjela sam studirati astronomiju, no zbog financijskog stanja u obitelji nisam mogla."